Leptirica je snimljena prema kratkoj pripovjetki Milovana Glišića „Posle devedeset godina“ koja je pak bazirana na srpskom vampirskom folkloru i zanimljivo, izdana 17 godina prije znamenitog „Dracule“ Brama Stokera. Kadijevićev film često slovi za najpoznatiji i najcjenjeniji jugoslavenski horor. To je žanr koji je kako u bivšoj državi tako i danas ostao na marginama filmskog vidokruga, te je počesto zanemarivan i u konačnici sveden na običnu trivijalizaciju. Jugoslavenski horor se doista ne može podičiti s mnogo naslova; „Leptirica“, „Štićenik“ i „Sveto mesto“ istog redatelja su možda najklasičniji primjerci domaćeg horor filma. Naravno, osim Kadijevića treba spomenuti i Gorana Markovića, čiji su filmovi „Variola Vera“ i „Već viđeno“ ostavili znamenit trag u okviru tog žanra te sjajnog Slobodana Šijana i njegovu horor-komediju „Davitelj protiv davitelja“.
„Leptirica“ je kultnu slavu stekla još od prvih prikazivanja davne 1973. godine kada je na kinoprojekciji u Makedoniji jedan gledatelj preminuo od srčanog udara u trenutku metamorfoze glavne junakinje u vampira. S vremenom se glas o „najstrašnijem filmu ikad snimljenom“ prenio i u udaljene krajeve bivše Juge te su ga generacije gledatelja takvim doživljavale. Sava Savanović, poznat i kao prvi srpski vampir, je u folkloru prisutan još od početka 19. st., no Kadijević je prvi redatelj koji se odvažio ekranizirati tu priču i prestrašiti čitava pokoljenja gledatelja. U konačnici, poučen vremenskim odmakom smatram da je „Leptirica“ duh jednog vremena i jedne kinematografije te joj s tog stajališta treba pristupiti.
Ponajveći problem domaćeg horora je uvjerljivost, što dvostruko vrijedi za podžanr fantastične mitologije. Naime, sigurno nam je lakše zamisliti neku daleku zemlju i sve nevjerojatne stvari koje se tamo dešavaju s obzirom na naše nepoznavanje i izostanak bliskosti spram takve lokacije. Poteškoća domaćeg sf-a i fantastike leži upravo u našoj svakodnevnici koja nas počesto spriječava da se uživimo u nevjerojatne fabularne tokove koji nose takve filmove. Ipak, kad je riječ o „Leptirici“, ta poteškoća je uspješno izbjegnuta pomoću vrlo suženog fokusa cijeloga djela koje je oslobođeno bilo kakvog šireg povijesno-socijalnog konteksta. Naime, sva radnja je smještena u maleno i vizualno šturo prikazano selo, negdje u bespućima Srbije, zametnuto u vremenu i prostoru. Vremenski odmak, kako onaj fabularni (kraj 19. st) tako i ovaj vezan uz godinu izlaska (1973.) pripomaže osjećaju distanciranosti gledatelja i određenoj kulturalnoj egzotici koja se kao takva bez problema uklapa u tradicionalnu slavensku mitologiju. Seljaci prisutni u filmu su aktivni pokretači radnje ali i tipične ruralno-povijesne figure koje redatelj pokušava prikazati što vjerodostojnijima vremenu radnje (obratite pozornost na odijeću, obuću, make-up te način govora i ponašanja). Sve ovo pridonosi dojmu jedne uvjerljive i nadasve atmosferične povijesne bajke.
Glumci su svoje uloge odradili korektno, ponajviše poznati Petar Božović kao glavni junak Strahinja te Slobodan Perović kao Radojkin strogi „otac“ Živan. Posebne pohvale castingu idu s obzirom na činjenicu da je ovo film namijenjen isključivo televizijskom prikazivanju. Kvaliteta slike je zbog toga doista loša ali ipak gledljiva (kvaliteta verzije koja se može naći na Youtube-u je za nijansu slabija od originalne).
Prije gledanja „Leptirice“ plašio sam se da će film danas djelovati jeftino i trashy, no to srećom uopće nije slučaj. Uz minimalan budžet i usprkos televizijskoj namijeni, „Leptirica“ je punokrvni i ozbiljni horor film koji jednostavno plijeni atmosferom. Zvučna kulisa, posebice nezaboravno glasanje naslovnog stvorenja, je sjajna i bogata. Nekolicina upliva humora je dobrodošla i samo pripomaže ukupno vrlo pozitivnom dojmu. Ne bih želio okončati ovaj osvrt na negativnoj noti budući da sam iznimno zadovoljan filmom, no ipak moram spomenuti relativnu narativnu nedorečenost koja se odviše oslanja na poznavanje literarnog predloška te iznimno kratku minutažu (63 min.) koja je usprkos tome urodila s nekoliko bespotrebnih scena i ponešto praznog hoda. Ipak, u beskrajnom vakuumu horor filmova s ovih prostora, „Leptirica“ zauzima itekako vrijedno i važno mjesto te ostaje još uvijek nedostižan kamen temeljac i pravi mali kolačić za horor sladokusce.
