Na Podjelu (The Divide, 2011.) sam sasvim slučajno naletio, ali mi se dopala na prvi pogled. Xavier Gens kao redatelj, čovjek koji je otpušten sa Hitman: Agent 47 (Hitman, 2007.) zbog previše nasilja u filmu, a hvaljen zbog istog u Granicama (Frontier(s), 2007.), legendarni Michael Biehn koji je potonuo u B filmovima nakon slave iz '80-ih, pa simpatična Laura German koju sam zapamtio od redateljskog prvijenca Thomasa Janea, Mračna zemlja (Dark Country, 2009.), simpatičnom hommageu noir filmovima '50-ih i Zone sumraka. Dodajte na sve ovo priču o 9 stranaca koji pokušavaju preživjeti nuklearni holokaust u podrumu stambene zgrade sa udarnom rečenicom: Sretni su umrli u eksploziji, i dobit ćete film koji obećava.
Odmah nakon što sam pogledao film otišao sam na Internet da vidim mišljenja drugih ljudi i većinom su bila negativna. Kritičari su ga također, većinom, popljuvali i gotovo svi imaju isto mišljenje o ovom filmu, previše nasilja, seksa i nelogičnosti. Odmah ću vam reći da se ne obazirete na ove tvrdnje jer su ljudi, zahvaljujući svemoćnom holivudskoj industriji koja nas u posljednjih 10-ak godina siluje torture porn "hororima", zaboravili pravo značenje horora i užasa. Pravi užas ne leži u nekakvim zatucanim incestuidnim seljoberima ili umirućim manijacima koji se sakrivaju iza lutaka i zamki. Pravi užas leži u nama, "normalnim" ljudima, koje samo zakoni civilizacije sputavaju da se vratimo u ono naše primitivno, animalističko stanje u kojem smo zadovoljni ispunjenjem primarnih potreba, potrebe za hranom i potrebe za seksom.
Što se tiče Podjele to je savršeno prikazano, zahvaljujući solidnom scenariju, dobroj Gensovoj režiji i odličnom soundtracku koji još više doprinosi onoj atmosferi beznađa i bespomoći. Svi likovi se vrlo lako mogu pronaći u našoj blizini ako malo pažljivije pogledate: alfa mužjak sa svojim malim čoporom sljedbenika koji misli da zna sve, njegov mali čopor koji uglavnom sluša šta on kaže, kukavica koja misli da sve može izgladiti pričom i puca pod najmanjim pritiskom, žensku koja isprva pokušava svoju tugu utopiti u seksu, a onda svoje tijelo koristi kao sredstvo kojim će platiti zaštitu kod čopora i povlašten položaj i ostali, ništa manje zanimljivi, likovi.
Scenario nam namjerno ne odaje pravi razlog atomskog rata i ko stoji iza njega, ne bi li tako produbio paranoju koja obuzima ljude, a na kraju krajeva, zar je bitno ko ga je izazvao? Ljudi, nebitno koje boje kože, religije i nacionalnosti. Gens dalje produbljuje osjećaj tjeskobe ne dajući nam nikakav pokazatelj vremena njihovog boravka u podrumu dok njihove psihe polako propadaju i poniru u tamu, te lagano stvara napetost među njima sve do eksplozivnog, pomalo šokantnog, kraja. Na trenutak vam se učini da se pojavljuje tračak nade za njih i da je spas na pomolu, ali iza vrata koja vode u spas i nadu nema ništa osim još nemoći i neznanja protiv kojih ne mogu ništa. I na kraju, i taj mali tračak nade, taj prolaz u svjetlo, njihov put do spasa, biva zauvijek zatvoren, ostavljajući ih njima samima na milost i nemilost. Sviđa mi se i to kako je utjecajem radijacije prikazao njihovo poniranje u tamu i raspadanje njihove psihe. Nemojte misliti da je sve savršeno, moglo se to još malo doraditi, izbaciti neke gluposti kao što je recimo ono gledanje u eksploziju nuklearne bombe, mala dorada scenarija i eventualna promjena nekih glumaca. Ulogu Eve, koju glumi Lauren German je trebala igrati Melissa George, što bi bio pun pogodak, ali ne možemo imati i jare i pare.
I šta reći za kraj, dovedite grupu ljudi u onakvu situaciju i samo je pitanje vremena kada će se desiti one i vjerovatno još gore stvari jer to je ono što smo mi, životinje u ljudskom obliku kojima treba samo nešto da nas malčice gurne preko one granice civilizacije da se pojavimo u našem istinskom obliku. Zlo je duboko u ljudima, ma koliko se oni nevinim činili. Jedan od strašnijih filmova koje sam gledao u posljednje vrijeme.
