Naziv filma: Jeruzalem (2016.)
Datum: 22.01.2016.
Redatelj: Doron Paz, Yoav Paz (The PAZ Brothers)
Scenaristi: Doron Paz, Yoav Paz (The PAZ Brothers)
Uloge: Yael Grobglas, Yon Tumarkin, Danielle Jadelyn
Radnja: Sarah i Rachel, dvije su nerazdvojne prijateljice koje se odluče na odmor u daleki Tel Aviv. Kada u avionu sretnu markatnoga Kevina koji im predloži da mu se pridruže na nezaboravnom odmoru u Jeruzalemu, ni ne slute kakvu mračnu tajnu krije Stari Grad.
Zemlja: Izrael
Trajanje: 1h 34min
RECENZIJA:
Moram priznati da sam jedno dobro vrijeme u širokom luku izbjegavao filmove koji su snimljeni found footage tehnikom. Nije da ne volim takav način snimanja, ili da on s druge strane umanjuje kvalitetu snimljenoga filma, već me u jednom trenutku gledanje takvih filmova počelo zamarati, te sam ih jedno vrijeme i izbjegavao. Zadnji film koji sam gledao u toj tehnici bio je solidan hororac iz 2008. godine; Cloverfield / Cloverfield (2008.), u kojem je takva tehnika stavljena u drugi plan, pa toliko ni ne smeta u praćenju same radnje. Sva sreća, i u 'Jeruzalemu' spomenuta tehnika snimanja je odrađena sasvim solidno te se film da pogledati iz odlične perspektive (Google Smart Glass koje nosi glavna glumica), a i slika je i više nego kvalitetna, bez nepotrebnom 'trzanja i drmanja' spomenutih naočala.
Vratite li se unazad na najave filmova koji se obavezno moraju pogledati u ovoj godini, 'Jeruzalem' je bio čest naslov takvih lista i jednostavno je bilo neizbježno pogledati što se skriva iza toga, zanimljivog i pomalo misterioznoga naslova.
Najavljivan kao jedan od 'hororaca godine', što je doista nezahvalna titula, 'Jeruzalem' je jednim dijelom flopirao što se tiče same kvalitete i radnje, dok je s druge strane uspio zadržati točno onoliko koliko vam je potrebno da film pogledate do kraja. Iako, složit ćete se da sat i pol koliko traje sam film i nije nešto previše, no u trenutcima dok gledate film i primjetite da se nazire 'prazan hod', onda je sat i pol sasvim dovoljno, da ne kažem mrvicu i previše kako bi se sam film priveo kraju.
Film se otvara rečenicom: 'U pakao postoje tri ulaza, jedan u moru, jedan u pustinji i jedan je u Jeruzalemu.' Taj isti citat, temelji se na snimci iz 1972. godine, na kojoj vidimo novinara koji istražuje misteriozni povratak žene iz mrtvih, koja se pred njegovim objektivom pretvori u demona i biva ubijena.
Nakon toga, radnja se seli u sadašnjost gdje upoznajemo Sarah i Rachel, prijateljice koje se spremaju na planirani odmor. Kada ih stranac kojeg upoznaju u avionu odvede u Jeruzalem, nisu ni svjesne kakvu priču krije Stari Grad.
Kako nemamo standardnu tehniku snimanja, cijeli film gledamo kroz Sarine pametne naočale, pošto su joj prave naočale ukradene od strane lokalnoga dječaka i primorana ih je nositi cijelo vrijeme. Doduše, maštovito zaobilaženje umišljenosti zbog istih, jer nije Sara kriva što nakon krađe mora cijelo vrijeme nositi 'Smart Glass'. U određenim trenutcima imamo i prebacivanje naočala s osobe na osobu, ili bacanje istih u stranu, kada se osjećamo poput voajera.
Kada vojska iznenada napadne grad i proglasi 'karantenu', Sarah i društvo, ostaju zarobljeni. Osim što bježe od pomahnitale vojske, tek tada shvaćaju s čim se ista bori. Mrtvi se dižu iz zemlje i pretvaraju u stvorove slične zombijima ili nekakvim demonima s krilima koji napadaju sve i svakoga. Jedino što im preostaje je naći izlaz iz grada kroz pećine ispod Staroga Grada, prije nego demoni nađu njih.
Realno gledano, film je zbilja započeo 'pristojno'. Tu bih odmah pohvalio snimke i fotografije Staroga grada, koji Jeruzalem zbilja prikazuju u najboljem mogućem svjetlu i vrlo je teško ne dobiti želju da jednoga dana ne posjetite taj mistični grad. Ali naravno, nije samo krajolik i fotografija ono što jedan film čini kvalitetnim i vrijednim gledanja. Sama radnja, koja je zamišljena sasvim dobro, u jednom je trenutku skrenula s puta i napravila previše već spomenutoga 'praznoga hoda', zbog kojeg se sve dosta razvodni. Osim toga sasvim dovoljan broj nelogičnosti koji se krenu pojavljvati samo umanjuju ionako dosta nerazvijenu radnju. (Kao primjer spomenut ću samo vrištanje u mračnim tunelima u kojima je tišina bitna kako bi preživjeli. Zapitate se, jesu li ti ljudi ikada gledali horor film?).
Razvoj samih likova je također dosta slab, dok su njihove veze dosta površne i napisane čisto da bih ih se nekako povezalo u cjelinu i uklopilo u samu priču. I baš zbog toga slaboga razvoja barem glavnih likova, gledatelj ne može doći do faze kada će suosjećati s istima zbog njihove loše sudbine i zla koje im se događa.
S druge strane imamo demone, tj. ta stvorenja koja u traileru izgledaju puno bolje nego u samome filmu, što nažalost ostavlja dosta loš dojam o pogledanome.
Nakon što ga pogledate, iznad vas će se vjerojatno pojaviti '?' i zapitat ćete se koji je bio cilj svega toga? I zašto uvijek filmovi koji jednostavno zrače potencijalom da postanu odlični, upravo postanu suprotno? Baš šteta.
