Da život inspirira umjetnost znaju već svi vrapci na obližnjim granama, ali da se nekoliko događaja preklopi u jednu cjelinu, koja opet svoje grane raširi na nekoliko drugih strana, priča je za sebe. Da bi se sve to ispričalo kako treba morali bi krenuti od samog početka, od dana 13 studenog 1974 godine, kad je lokalna policijska postaja zaprimila telefonski poziv od čovjeka koji je tvrdio da je upravo s grupom prijatelja ušao u obiteljsku kuću smještenu na 112 Ocean Avenue, gdje su pronašli šest članova obitelji DeFeo mrtve. Ustrijeljene u svojim krevetima.

Jedini preživjeli član, Ronald DeFeo, brzo je stavljen pod policijsku zaštitu u strahu da bi se ubojice mogla vratiti i dovršiti posao. Zločin takve širine i takvih okolnosti, činilo se da su sve žrtve ubijene u snu, brzo je šokirao američku javnost, koja je zahtijevala odgovore od policijskih dužnosnika kako bi se umanji strah od mogućeg ponavljanja. No, to nije početak. Početak se odigrao iste te noći, s 12 na 13 studeni, kad je Ronald DeFeo puškom repetirkom poubijao sve članova svoje obitelji, a onda proveo dan u stvaranju alibija, čak i nazivanju vlastite kuće, i šireći sumnje da se nešto dogodilo. Policija je jako brzo otkrila kako u njegovoj priči postoje nedosljednosti i nije trebalo previše vremena da dokažu kako je on bio taj koji je povukao okidač.

 DeFeo će u idućih 40 godina, koliko već boravi u zatvoru, nekoliko puta promijeniti vlastitu priču, od toga da je obitelj ubio s grupom prijatelja, do toga da mu je pomogla sestra Dawn (s kojom je bio, navodnu, u poluincestnim odnosima) i koju je, na kraju, ubio jer nije bio siguran u to da ga neće izdati. Policijska je istraga pronašla tragove baruta na njezinoj spavaćici, što je otvorilo sumnju da je doista i sudjelovala u ubojstvima, no nikad nije posve dokazano kolika je njezina uloga bila u cijelom događaju. Ronald DeFeo u svojem će dugotrajnom postupku žaljenja upotrijebiti i dobru staru nisam-kriv-čujem-glasove-zaposjednut-sam obranu, ali sudski vještaci dokazat će njegovu uračunljivost, što će u konačnici rezultirati trajnom osudom. Na ovo ću se još vratiti, posljednji dio njegove obrane, ali za sad ćemo zaokružiti priču o masakru obitelji DeFeo činjenicom da se radi o zločinu kakav država New York do tada nije doživjela (čak ni nakon njega) te da su posljedice u obliku prepričavanja, morbidne slave samog ubojice i analize slučaja preživjele do današnjih dana. 

Nakon ovog uvoda, koji je kompilacija svega što se može doznati jednim klikom miša na google, upoznat ćemo nove stanare kuće u 112 Ocean Avenue. Obitelj Lutz. George i Kathy. Simpatičan sveamerički bračni par, koji su dolazili u paketu s troje sveameričke djece, koji je u kupnji kuće kojoj je tržišna cijena bila čista bagatela (tako to ide kad imate povijest nasilnog zločina) vidio priliku za novi početak.

Obitelj je u kući izdržala 21 dan. Pobjegli su iz nje noseći samo odjeću koju su imali na sebi. Za javnost su izjavili kako ih je u kući maltretirala nepoznata nadnaravna sila, koja ih je budila po noći, radi koje su doživjeli susrete s insektima, a nadovezali su se i s viđenjem čudnog svinjolikog demona.

Također, postojao je cijeli paket uobičajenih paranormalnih zabava kao što je lupanje vratima, prozorima, zvucima nečijih koraka, a imali su i nekih osobnih iskustava, nimalo ugodnih. Tako je George, koji je dijelio određenu sličnost s Ronaldom DeFeom počeo piti njegovo piće i razvijati temperament dok je Kathy doživjela naglo starenje vlastita tijela (čemu je George bio svjedok). Njihova je najmlađa kćer počela pričati s izmišljenim frendom imenom Jodie, a opisi su varirali od one svinje-demona do ustrijeljene djevojčice.

Sama paranormalna aktivnost u kući imala je tek neke poveznice s masakrom koji se dogodio par godina ranije, budili su se u 3:15, što je bilo vrijeme ubojstava, ali glavna karakteristika toga bila je posve nova sorta zla, nešto što je bilo puno dublje od ubojstava. Njihova je priča dočekana s, očekivano, sumnjama i podsmijehom, ali je zaintrigirala gomilu „istražitelja“ paranormalnih stvari koji su počeli istraživati kuću. Rezultati su, hmmm, zanimljivi. Većina je naglašavala da u kući nešto postoji, kako mogu osjetiti „prisustvo“, a na sve to će i Ron DeFeo imati ponešto za dodati. No ne prije nego je cijela priča dobila obličje sveameričke senzacije.