Pisac Jay Anson shvatit će Lutzove zaozbiljno i napisati knjigu prepoznatljiva naslova: The Amityville Horror. Anson ustvari nije stvarao zaključke već je njihovu odiseju od 21 dana opisao u detalje te je knjiga postala bestseler, posebice jer se reklamirala kao non-fiction (stvarni fakti). Zanimanje javnosti bilo je takvo da to nije moglo proći samo tako pokraj izoštrenih čula filmskih studija te su u roku dok kažete Amityville kupljena autorska prava i snimljen film. Tadašnja aktualna zvijezda Margot Kidder (iliti Lois Lane iz Superman franšize) te James Brolin zaigrali su bračni par Lutzovih i napravili iskorak u svojim karijerama. Film je dočekam s kišom dolara, kao i opisima da se radi o najstrašnijem filmu svih vremena, no istina je da je sam film poprilično dosadnjikav te da glumačke izvedbe nisu ništa osim korektnog.

Potpomognut i nastupom legende (malo over the top izvedba) Roda Steigera, film svoju najveću popularnost može zahvaliti tome što se nešto takvo moglo gledati jedino u kinima (bila su to ona primitivna vremena kad nije bilo videa, CD-a, DVD-a i poštenog televizijskog kanala) jer bi danas prošao puno gore nego onda. Bilo kako bilo, danas je to kult naslov koji stoji rame uz rame s jednim The Shinningom. I dok je film rasturao po kinima, razni stručnjaci vjerovali su da je kuća opsjednuta (no ne i budući kupci, koji su se u nju uselili godinu dana nakon bijega Lutzovih i ostali u njoj do dana današnjeg: bez ijedne prijave o nečem zlom) te se čak javio i DeFeo. On je čak dao ime zlom duhu. John Ketchum.

Ako je vjerovati podacima (onima mutnima kao dno obližnje močvare jer nikad nije dokazano da je bilo tko takvog imena postojao) taj je lik bio takav bad ass da su ga čak i oni koji su voljeli roštiljati žene u Salemu protjerali iz svojih redova. Volio je mučiti ljude, posebice Indijance, raditi im svakakve psihotične stvari, a, naravno, uz to je išla i optužba da je vještac, da voli crnu magiju i slične zabavne stvari. U tadašnje vrijeme nitko nije baš posebno reagirao na njegove riječi (policija je uspješno dokazala kako je bio vucibatina koja je ubila obitelj iz koristoljublja) ali puno kasnije, netko jest. Na što ćemo se vratiti još.

Sljedeća stavka dnevnog reda: Amityville franšiza. Ista je povezana s još nekoliko stvari. Kako je prva knjiga postala književni hit, bio je red da se to nastavi. Kako je film postao hit, bio je red da se i to nastavi. Pisac John G. Jones napisao je nastavak Amityvillea i nadovezao priču obitelji Lutz o proganjanju koje se nastavilo nakon iseljenja. Iako se i to reklamiralo kao non-fiction uradak, većina se složila je to jako dobra fikcija. Nakon tog uspjeha, Jones je složio još tri dodatna naslova kroz godine koje su došle, pretvarajući obitelj Lutz u prave horor ikone žanra opsjednutosti, povremeno mijenjajući podatke iz knjige u knjigu kako bi dobio na dinamičnosti. Jones je iz svega toga izvukao sasvim finu gomilu kešovine, a činilo se da ni publika nije posve imuna na priču, koja više uopće nije imala veze s Amityvilleom kao takvim.

Zadnji književni uradak došao je 1991 godine, od strane pisca Robina Karla, koji je, kao svjež početak, započeo priču kao oblik reebota, predstavljajući je kao non-fiction, no što je bio samo reklamni štos za bolju čitanost. Iako je u planu bio nastavak, zbog slabe čitanosti (a više ni Lutzovi nisu bili glavni likovi) to se nije dogodilo. S druge strane, prave non-fiction knjige također su imali svoj dio financijskog kolača, kao i naklonost čitatelja. Od njih četiri, koje su najpoznatije, tri su se zadržale na obitelji DeFeo i rekonstrukciji njihove smrti, izbjegavajući paranormalno i Lutzove u potpunosti. Pisac Ric Osuna došao je jako blizu toga da bude uspoređen s novim Trumanom Capoteom radi knjige „Noć kad je umrla obitelj DeFeo“ radi istinitog karaktera (razgovarao je i s Ronom DeFeom u zatvoru).

Filmski je svijet bio jako blizu toga, nimalo ne zaostajući za svojom pisanom braćom. Serijal Amityville do dana današnjeg nanizao je čak devet tematskih naslova, od čega je predzadnji remake prvog filma. Naravno, tek drugi dio, Amityville II: Possesion, ima neke veze s pričom kao takvom jer se ustvari radi o praquelu prvog filma te za radnju koristi obitelj DeFeo (s debelo izmijenjenim detaljima, uključujući i samo ime) što je bilo dovoljno da postane još jedna hit. Ostatak ansambla, koji je svakim naslovom dobivao sve manji i manji budget, jednako je tako gubio nit priče te se događalo svašta, od ukletih predmeta, pa do ukletih kuća koje više nisu imale nikakve veze s Amityvilleom. Amityville: 3-D uveo je posve nove likove u radnju, što je dovelo do tužbe Lutzovih i kultnog producenta Dina De Laurentisa (koju su izgubili) no još uvijek je zadržao creepy izgled kuće, kao i neke dijelove radnje (vezano uz ubojstva).